preneseno sa portala http://deblokada.com/
I Boškova majka je izdala Sarajevo, slobodno se osjećala među četničkom vojskom (VIDEO)
Boško Brkić i Admira Ismić su 18. maja 1993. ubijeni u pokušaju napuštanja Sarajeva. Krenuli su prema četničkoj teritoriji. To što su slobodu vidjeli na teritoriji pod kontrolom Radovana Karadžića i Veselina Vlahovića Batka, građani iz godine u godinu sve više nazivaju izdajom i dezerterstvom.
Deblokada donosi jedan novi detalj koji pokazuje širi kontekst ove priče koju mnogi pokušavaju predstaviti kao ljubavnu romansu. Naime, kada su Boško i Admira uvidjeli da su neslobodni na teritoriji gdje se vihore ljiljani, i krenuli put okupirane Grbavice, već tada je Boškova majka bila kod agresora.
U intervjuu za RTV Kruševac iz 2013. Radmila Brkić je priznala da je pobjegla iz ratnog Sarajeva i otišla u Kruševac. Tamo ju je dočekala vijest o smrti njenog sina i njegove djevojke. Priznaje da je bila i na sahrani ovog para u Srpskom Sarajevu. Radmila čak i govori da su je na putu od Bijeljine do Srpskog Sarajeva pratila dva policajca RS. Ona u intervjuu šalje i poruku da srpsku vojsku doživljava kao svoju. Snimci to i pokazuju. Naime, Radmili nisu smetali četnici koji su s njom bili rame uz rame na sahrani. Kokardaši su ispalili i počasnu salvu za ovaj par.
Postavlja se nekoliko pitanja. Kako Radmili nisu smetali ovi zločinci, ali i kako ona nije smetala njima? Znamo da svi koji su za nezavisnu BiH, koji su bili lojalni regularnoj vlasti sa sjedištem u Sarajevu, koji su se odlučili braniti i voljeti tu zemlju, bili bi maltretirani, završili bi u logorima i masovnim grobnicama ukoliko bi do njih došla vojska Ratka Mladića. Oni nisu dirali samo one koji su kao i oni. Radmila nije imala nikakvih problema, komotno se osjećala u tom zvjerinjaku među kojima je bilo i onih koji su na posljedni ispraćaj došli u pauzi između granatiranja Sarajeva i snajperisanja djece. Ona se normalno osjećala među velikosrpskim policajcima i vojnicima. Prije toga je, podsjećamo, pobjegla iz Sarajeva gdje se nije osjećala slobodno. Koliko ona pripada tom gradu, govori i to da je živjela u Sarajevu od 2000. do 2005. samo da bi vratila stan. Odmah poslije toga je opet otišla put Srbije. Slična stvar je i sa Boškom i Admirom. Slobodu su vidjeli tamo gdje je nije bilo za sve koji su voljeli BiH.
Stvari tokom devedestih nisu bile uvijek crno-bijele, ali Republika Bosna i Hercegovina i fašistička tvorevina RS, Sarajevo i Grbavica su totalno različiti svjetovi, kao što je to bila oslobodilačka Armija RBiH i koljačka VRS. To su pojmovi koji se međusobno isključuju. Biti slobodan i prihvaćen na Batkovoj Grbavici, znači biti nasuprot grada koji je ubijan. Zato izdaja Sarajeva od strane Boškove majke, pa onda njeno šetkanje na četničkoj teritoriji, te odluka Boška i Admire da krenu tim izdajničkim stopama, govori da priča o sarajevskom paru nije nikakva romansa. To je iskrivljena priča koja prikriva činjenice o izdajnicima koji su se dobro osjećali među agresorima, a loše u šeher Sarajevu. (Pogledajte video)
Bio je 18. maj 1993. godine kada su Boško Brkić i Admira Ismić krenuli iz opkoljenog Sarajeva. Nisu više mogli izdržati u gradu koji je ubijan avionskim bombama, raketama, granatama, snajperima. Njihova ljubav nije mogla živjeti u vremenu zla.
Odlučili su napustiti grad koji se borio da preživi. Preko mosta Vrbanja su krenuli prema teritoriji koju su kontrolisali agresori, konkretno Veselin Vlahović Batko. Tu su ih pokosili snajperski hici. Najprije je ustrijeljen Boško, a zatim i Admira koja je u zadnjim trenucima dopuzala do čovjek svog života. Pretužna slika ubijene mladosti na ničijoj zemlji.
Ipak, sve češće se u javnosti osporava potez dvoje zaljubljenih. Zašto su išli prema četnicima, pitanje je koje se postavlja na svaku godišnjicu pokušaja njihovog bijega. Iza gnusnog ubistva dvoje mladih, nejasno je zašto su oboje krenuli u zagrljaj agresorima koji su ubijali djecu Sarajeva, granatirali redove za hljeb i vodu, pucali na civile.
– Nije Boško mogao gledat kako muslimani Srbe bacaju lavovima u Pionirskoj dolini pa odlučio da pređe kod najhumanije vojske na dunjaluku, ironični je komentar na Facebook objavi Radio Sarajevo o godišnjici pogibije.
– Samo Bošnjo od dezertera i onih koji bježe četnicima, dok im oni ubijaju narod, pravi Romea i Juliju, primjećuje Muhamed
Husić na istom mjestu.
Neki ih nazivaju i dezerterima jer su izdali Sarajevo i svoju obavezu da ga brane, pogotovo Boško koji je bio vojno sposoban. Napuštanje grada tokom borbe za opstanak je izdaja, a Boško je bio obavezan braniti grad i državu. Osim, ako to nije ni njegov grad, niti njegova država.
Njihova priča iz romanse prelazi u jednu mračnu spoznaju ako se zna da su napustili svoj grad i slobodnu teritoriju i otišli kod agresora, bez obzira što su htjeli ići dalje, u Srbiju. Izuzev ako je za njih sloboda tamo gdje su predsjednici Radovan Karadžić i Slobodan Milošević.
Iako su Sarajevo i BiH napustili mnogi, ipak odabir načina i mjesta gdje se bježi, daju još jednu mračnu nijansu priči. Boško i Admira nisu izabrali način napuštanja Sarajeva kao ostali brojni naši ljudi. Bijeg od rata mnoge je vodio preko piste sarajevskog aerodroma. Tu su mnogi ubijeni jer nisu ni pomislili da idu kod četnika. Imali su dostojanstvo i znali su gdje je sloboda, znali su da slobodna nisu Republika Srpska i Srbija.
Iako su na nedopustiv način ubijeni, narod sve češće pita, čak i konstatuje, da su Boško i Admira izdajnici. Iako je pod velikim pritiskom svako ko konstatuje činjenice i iz njih izvuče pitanje zašto se romantizira priča o ovo dvoje ljudi, neminovno je da će se morati jasno odgovoriti da li su Boško i Admira izdali Sarajevo i svoje sugrađane. Da li postoji velika razlika između njih i brojnih drugih su tokom rata prebjegli kod agresora i tako pokazali svoje pravo lice?
DEBLOKADA.COM