Križni putevi i nacionalistička mitologija
Piše: Vuk Bačanović
Događaji koji su se odigrali na Bleiburgu, odnosno masovna likvidaciju jedinica
HOS-a (Hrvatskih oružanih snaga)
NDH (Ustaša i domobrana),
četnika Draže Mihailovića,
slovenačke Plave garde,
ostataka muslimanskih milicija i SS Handžar divizije i njemačkih vojnika sa neutvrđenim brojem civila koje su sa sobom vodili, postali su tokom „tranzicije u demokratiju“ najplodnije tlo za nacionalističke mitologije i svakovrsne revizije istorije.
Kolaboracionističko mučeništvo
U takvim revizijama, fašističke i kolaboracionističke snage postaju vojska mučenika Isusa Hrista, Djevice Marije ili Allaha, koja je, braneći domovinu/otadžbinu od pomahnitalih ateističkih crvenih zvijeri, postala njihova žrtva. Baš kao da se nije radilo o vojnim formacijama iza kojih su stajali rasistički, klerofašistički genocidni i ekstremno nacionalistički državni aparati i politički programi, koji su na prostoru Jugoslavije bili odgovorni za smrt približno milion ljudi, koncentracione logore i masovne pokolje na vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Odmazda NOVJ (Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije) nad ovim jedinicama, o čijoj se neupitnoj neselektivnosti može i mora raspravljati, međutim, nije bila jedinstven slučaj u Evropi.
U Francuskoj su, uz puno znanje i odobravanje predsjednika De Gaula i generala Philippea Leclerca vršena masovna strijeljanja pripadnika francuske kolaboracionističke SS divizije Charlemagne, kao i pogromi pristalica pronacističke État Français, tj. višijevskog režima generala Petaina.
Ne treba ni napominjati kako su prošli u ruski, ukrajinski, bjeloruski, litvanski i latvijski kolaboracionisti sa Wermachtom na okupiranim područjima SSSR-a. U prosudbi ovih istorijskih zbivanja, ekstremno desničarski revizionistički istoričari i politički ideolozi, pristupaju sa tendencioznom površnošću i selektivnošću u izboru istorijskih izvora, ne samo da bi, u cilju sopstvenih političkih probitaka, iskrivili stvarnost, već i da bi fašističke režime „dotjerali“, tako da postanu prihvatljiviji u nacionalističkoj kulturi sjećanja. Neselektivna odmazda snaga NOVJ na Bleiburgu, koju je Milovan Đilas kasnije prozvao „krojenjem sudbine ljudi i naroda po ratnim gledanjima i odnosima“, poslužila je kao humus kleronacionalističkim ideolozima tranzicije u demoniziranju cjelokupne antifašističke borbe, iako su njihove pozicije, kao i kompletno političko djelovanje, po svemu i dalje neodbranjive.
Titov poziv i ustaški živi štit od civila
Šta se zaista događalo na Bleiburgu? Titova naredba snagama Jugoslovenske armije, pri završnim operacijama bila je jasna: da okruži, prinudi na kapitulaciju ili uništi glavne snage okupatora i njegovih suradnika. Treba također napomenuti da je Tito, kao vrhovni zapovjednik NOVJ, još 30. augusta 1944. uputio „Posljednji poziv... svim hrvatskim domobranima, slovenskim domobrancima i zavedenim četnicima, da napuste okupatora i pređu na stanu Narodno-oslobodilačke vojske“. Rok za prelazak bio je 15. septembar 1944., uz napomenu da će oni koji do ovog roka to ne učine „biti najstrože kažnjeni“.
Ipak, i nakon isteka tog roka je upućeno još nekoliko sličnih poziva. Posljednji poziv na predaju bio je 9. maja 1945., povodom kapitulacije nacističke Njemačke, kada je Tito uputio poziv "svim zavedenim, koji su s oružjem u ruci, služili okupatoru" da polože oružje, ili će, u protivnom vojska i narod prema njima „nemilosrdno postupiti“. Ipak, ustaška propaganda, koja je stvarala atmosferu panike i straha od nadiranja „crvenih hordi“, uzrokovala je da se za 200.000 pripadnika HOS-a, ka Austriji počne povlačiti između 60.000 (podaci NOVJ) i 500.000 (podaci HOS-a) civila. Čak i autor desničarske provenijencije, pravnik Dominik Vuletić, u svome radu „Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“, pišući o odgovornosti vrhovništva NDH za likvidacije na Bleiburgu, utvrđuje da su „razlozi povlačenja velike mase civila mogli bi biti objašnjeni okolnošću da bi njihova brojnost predstavljala dodatni argument hrvatskim pregovaračima kod predaje zapadnim saveznicima kojim bi se dokazivala krvoločnost jugoslavenskih snaga (kako svi civili bježe od njih).“ Vuletić također smatra da je „osobito tragična mogućnost da je ustaško vrhovništvo u povlačenje uključilo velike količine civila kako bi se formirao ljudski živi štit koji bi omogućio usporavanje jugoslavenskog napredovanja“.
HOS NDH ostaje zaraćena strana
Tadašnje zapovjedništvo HOS-a se vodilo za pretpostavkom da će ubrzo doći do rata između zapadnih saveznika i SSSR-a, te da će u Austriji biti prihvaćeni kao vojska, koja će se ubrzo (za više od mjesec dana, kako su pretpostavljali), vratiti u Hrvatsku kao dio savezničke vojne sile u borbi protiv „jugokomunizma“. S druge strane, direktiva koju je Okružni odbor Komunističke partije Hrvatske izdao u junu 1945., svjedoči da je Tito bio svjestan i ovakvog obrata situacije: "Temeljito i do kraja obračunati s ostacima fašizma. To su njihovi kadrovi koji će im vjerno služiti nemilosrdno ih treba likvidirati. Samo tako ćemo sačuvati tekovine NOB-a, oštrom likvidacijom ustaša, četnika i ostale reakcije i mora nam biti jasno da se usporedo provađa i klasna borba".
Odlučivši da se ne preda i, prema tome, ostane zaraćena strana HOS NDH, i druge nabrojane kolaboracionističke desničarske formacije odlučile su se preko Dravograda povući preko austrijske granice u Celovec, tj. Klagenfurt i predati se britanskim trupama, koje su ovaj grad zauzele 8. maja, 3 sata prije pristizanja partizanskih jedinica.
Šest dana kasnije, 14. maja je general HOS NDH Rafael Boban uspio razbiti jedinice JA, probiti njihov obruč zapadno od Dravograda, te se na Bleiburškom polju susresti sa britanskim snagama i ponuditi im predaju. Interesantno je da je odbijanje ove opcije od strane Britanaca bilo direktno povezano sa mišljenjem iznesenim u mnogim dokumentima britanskog Foregin Officea da HOS NDH i „sve zarobljenike hrvatskog porijekla“, treba smatrati „ne samo neprijateljskom, osovinskom, već i zločinačkom grupacijom, koja ne zaslužuje tretman po načelima međunarodnog i ratnog prava.“
Stoga su Britanci razoružanu vojsku predali partizanima. Prema izvještaju JA od 19. V. 1945, zarobljeno je „110.000 neprijateljskih vojnika i oficira, među kojima ima 17 generala",od kojih "ima 60.000 ustaša i domobrana, 40.000 Nijemaca i 10.000 četnika", te “4000 civila”. Zarobljavanja i strijeljanja su se dogodila u četiri zone borbenog djelovanja kojima su rukovodili zapovjednici Peko Dapčević, Koča Popović, Kosta Nađ i Petar Drapšin.
Tito je ipak naredio „da nestanu“
Iako je zvanična zapovijest Josipa Broza Tita još od 13. maja glasila da se spriječi “ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane naših jedinica, pojedinih organa i pojedinaca”, pukovnik Simo Dubajić je u svom intervju za Globus (br. 217 od 23. II. 1995.) tvrdio da je „doveo 30 tisuća ustaša na Kočevski Rog“. Kako je rekao, “Tito je donio odluku da oni nestanu,a ja sam samo izvršio zadatak…. Koliko ja znam, žene i dece nije bilo. Ranije, prije Kočevskog Roga, kad smo od Engleza preuzimali hrvatske, dakle ustaške i domobranske zarobljenike, i zatim ih konvojima slali u Jugoslaviju, primali smo samo vojnike.” Ti “konvoji”, bili su ono što se u danas naziva “križnim putevima”, u kojima su neke zarobljeničke kolone tjerane sve do Makedonije na prisilni rad. Svako ko bi posustao pri dugotrajnim pješačenjima bio je ubijen, a mještanima i srodnicima nije bilo dopušteno dostavljanje hrane i vode.
Koliko žrtava?
Postoji nekoliko procjena, koliko je vojnika i civila zapravo likvidirano na Bleiburgu i u zarobljeničkim kolonama. Hrvatski demograf Vladimir Žerjavić je procijenio da je broj vojnih žrtava – uglavnom Hrvata i muslimana – između 45 i 55 hiljada. Podaci različitih žurnalističkih istraživanja, koja u svojoj knjizi „Ruševine Jugoslavije – krvave lekcije nacionalizma“ navodi novinar Cvijeto Job, međutim, govore da broj likvidiranih kolaboracionsitičkih vojnika nije iznosio više od 15.000. Prema britanskom novinaru, specijaliziranom za Jugoistočnu Evropu i organizirane zločine Mishi Gelnyu, JA je u blizini slovenačkog sela Tezna za pet dana (između 20. i 25 maja)., likvidirala 50.000 hrvatskih vojnika i 30.000 izbjeglica, uključujući žene i djecu. Ove podatke je Gleny izneo u svojoj knjizi Nationalism, War and the Great Powers, 1804-1999, izdatoj 1999.
Prema izvještaju 38. brigade V. korpusa VIII Britanske vojske prema čijoj se procjeni prema Bleiburgu kretalo 500.000 civila i 200.000 vojnika. Istoričar desničarske provenijencije Josip Jurčević procjenjuje da su, nakon što su se Pavelić i nekoliko desetina hiljada vojnika razbježali po austrijskim šumama, Britanci jugoslovenskim snagama predali 70.000 pripadnika HOS-a. General JA Petar Brajović, učesnik bleiburških događaja je u svojoj knjizi „Konačno oslobođenje“ zabilježio da su partizani zarobili 30.000 vojnika i 20.000 civila, od čega 6000 četnika. Ivan Dolničar, politički komesar 14. slovenske divizije u svome članku u zborniku “Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije” navodi da je zarobljeno ukupno 341.000 neprijateljskih vojnika od čega je, pod raznim okolnostima, ubijeno 100 000.
Komisija vlade Republike Slovenije za ispitivanje grobišta pod vodstvom Jože Dežmana locirala je u Sloveniji 581 masovnu grobnicu, za koje se procjenjuje da se u njima nalazi između 50 i 80 hiljada tijela. Juraj Hrežnjak, predsjednik Savjeta antifašista Republike Hrvatske je u zborniku naučnih radova Bleiburg i Križni put 1945 (2002) iznio rezultate istraživanja prema kojima su većinu blajburških vojnih i civilnih žrtava, pod različitim okolnostima, pogubili ustaški streljački vodovi Crne legije i to kao izdajnike, zbog pokušaja predaje jedinicama JA. Prema njegovom istraživanju, broj strijeljanih nakon predaje snagama JA kod Bleiburga iznosio je između 12. i 14.000 ljudi. Pri tome je 20 vojnih lica izvršilo samoubistva, dok je 1500 vojnika kasnije strijeljano kod Maribora.
Jeftine politizacije
Prošle godine je na Bleiburgu, na misi održanoj povodom 65. godišnjice predaje HOS NDH partizanima, sisački biskup Vlado Košić ovaj događaj nazvao “najvećom tragedijom hrvatskog naroda”, “najvećim zatorom divne i poletne hrvatske mladeži”.
U prisustvu brojne „nacionalno osviještene“ omladine sa ustaškim obilježjima, biskup se pozvao na riječi velečasnog Vilima Cecelje (inače suradnika nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca) da će “komunistički kukolj” jednom iščeznuti iz Hrvatske. “Plaču Anđa i Fatima”, nastavio je biskup citirati Cecelju, “jer im sinovi nisu poginuli na megdanu smrću junačkom”. “Zbog toga ih”, smatra biskup, “treba proglasiti herojima borbe protiv komunizma”.
Cilj klerikalizacije sjećanja na Bleiburg je više nego jasan. Njime Rimokatolička crkva ne želi samo učvrstiti svoj utjecaj u sadašnjem hrvatskom društvu, već i rehabilitirati zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku, u čijem je nastanku i funkcionisanju učestvovala od početaka, pa do njenih zadnjih dana. „Heroji borbe protiv komunizma“ o kojima je govorio biskup Košić su stajali pod zapovjedništvom režima koji je zbog biološkog zločina pripadanja srpskom, jevrejskom, odnosno romskom narodu, dao poubijati stotine hiljada ljudi. Radilo se o vojsci režima koji je sprovodio „rasne zakone“ i bio do svog posljednjeg dana odan tekovinama hitlerizma.
Priznajući i duboko uvažavajući činjenicu da su na Bleiburgu neselektivno ubijene desetine hiljada civila i vojnika bez suđenja, uvažavajući činjenicu da je pri tome prekršeno više međunarodnih konvencija, duboko žaleći za svim ubijenim nevinim civilima, ponovo moramo istaći da „heroje borbe protiv komunizma“ biskupa Košića ne može oprati ni lukava revizionistička apologetika, a kamoli klerička perfidnost.
Fašizam i nacizam u NDH, na čiju se stranu Rimokatolička crkva, uprkos uopštenim deklaracijama i protestima, gotovo u potpunosti svrstala, nikada ideološki ne može i neće biti izjednačen sa komunizmom i antifašizmom.
Vuk Bačanović, Radiosarajevo.ba
